Gospodarenje panjačama – šumama niskog uzgojnog oblika, tradicionalni je način uzgajanja šuma u Europi. Na području Europe, panjače se ne razlikuju samo po sastavu vrsta već po strukturi i načinu gospodarenja što je odraz regionalnih razlika, klimatskih uvjeta, ali i potreba društva. U većini slučajeva to su bile potrebe za energijom, odnosno ogrjevnim drvom koje se koristilo u kućanstvima, obrtima i rastućoj industriji. Konstrukcijski materijal, stupovi za struju (prijenos energije), vinograde i voćnjake bili su primjer alternativnog korištenja stabala panjača koja su pokazivala bolja svojstva – oblik, dimenzije i izdržljivost materijala. Također, ekstrakcija tanina iz kore hrastova (Quercus spp.) i kestena (Castanea spp.) bila je često korištena metoda.
Ostali nedrvni šumski proizvodi iz sastojina panjača kao što su gljive i med također su bili značajno zastupljeni. Bliska koegzistencija poljoprivrede (obrade zemlje) i gospodarenje panjačama na terenima s velikim nagibom i velikim nadmorskim visinama bio je čest koncept koji je omogućavao privremeni uzgoj žitarica kao i sustav pašarenja šumskih površina za potrebe svinja, goveda, ovaca i koza. S obzirom da su panjače osiguravale pogodno stanište za divljač, lov(stvo) je također bila važna grana uporabe šuma panjača. Rast populacije i industrija u nastajanju, pritisak na šume postao je značajan. Šume visokog uzgojnog oblika bile su pod upravljanjem plemićkih obitelji i vladara. Posljedično, obično pučanstvo nije bilo uključeno u intenzivno korištenje šuma (visokog uzgojnog oblika) u mnogim slučajevima, za razliku od panjača kojima se više gospodarilo na “demokratskim” principima po kojima su obitelji dijelile dobra i usluge iz šuma niskog uzgojnog oblika. Tijekom vremena, u mnogim područjima razvijeni su režimi upravljanja šumama panjača, često po načelima općeg dobra.
Porastom korištenja neobnovljivih materijala (sirovina), panjače su izgubile značaj te su zapuštene ili je proveden postupak konverzije u više uzgojne oblike. Nedavno su panjače ponovno “otkrivene” zbog svojstava adaptivne ekologije, stabilnosti ekosustava te višestrukih koristi, posebice zaštitne funkcije, doprinosa bioraznolikosti te kao obnovljivi izvor bioenergije. Tradicionalno gospodarenje panjačama često se kombinira sa posebnim oblicima vlasništva i prava korištenja te se ovakav način upravljanja predlaže kao zanimljiva alternativa za „small scale forestry“ i suvremeni sustav kultura kratke ophodnje panjača koji se uspostavlja na bivšim poljoprivrednim površinama.
U regionalnim okvirima panjače pokrivaju značajan dio središnje i jugoistočne Europe. Udio panjača u ukupnoj površini šuma iznos od 2 % u Austriji do oko 65 % u Srbiji. Prema podacima iz Šumkogospodarske osnove područja Republike Hrvatske za razdoblje od 2016. do 2025. godine, panjače zauzimaju 358.802,98 hektara, odnosno 14,39 % obrasle površine. Od te površine, 55 % je u vlasništvu Republike Hrvatske, a 45 % nalazi se u šumama šumoposjednika.
Panjače ličkoga područja karakterizira nizak stupanj provedenih radova njege te neotvorenost šumskim prometnicama (Štimac, 2002). Pod njegom šuma podrazumijevaju se šumsko-uzgojni postupci kojima se želi formirati takva struktura sastojine koja će osigurati njezinu stabilnost, produktivnost i sposobnost prirodnoga pomlađivanja, odnosno kod panjače oblikovanje takve strukture koja će omogućiti posredno ili neposredno prevođenje u visoki uzgojni oblik.
(Izvor: https://www.eurocoppice.uni-freiburg.de/about-eurocoppice)